Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Kapital na Kapitolu
Ekonomska politika

Kapital na Kapitolu

PDF Štampa El. pošta
Daglas Rediker i Hajdi Krebo Rediker   
sreda, 22. oktobar 2008.

 

Ako još iko sumnja u sve veću važnost finansija kao oruđa spoljne politike, ne treba otići dalje od Islanda, članice NATO, koji je prošle nedelje najavio da pregovara o 4 milijarde evra pomoći od Rusije. Premijer Islanda je bio otvoren: „Nismo dobili pomoć kakvu smo zahtevali od naših prijatelja, te se u takvoj situaciji moraju tražiti novi prijatelji“.

Iako je islandska vlada ovo poricala, bilo je spekulacija da se jedan deo ovih razgovora odnosio i na to da Rusija koristi bivšu NATO vojnu bazu koja se nalazi na islandskom tlu. Drugi sugerišu da bi Island mogao u budućnosti biti naklonjeniji povoljnom razmatranju ruskih prava na obilate arktičke resurse. Bez obzira na krajnje rešenje, korišćenje finansijskih sredstava radi ostvarivanja međunarodnih ciljeva je najnoviji primer novog trenda koji nazivamo ’finansijalizacija’ spoljne politike. Vlada Sjedinjenih Država je žalosno nepripremljena za ovo stapanje pojmova.

Možda bi trenutna finansijska kriza mogla da posluži kao preko potrebno buđenje Vašingtonu da treba bolje da razume i integriše finansijsko razmišljanje u svoj celokupni aparat koji kreira politiku. Aktuelni događaji su već restartovali kreatore politike koji sada priznaju da državna vlast više ne može da se bavi biznisom (ili politikom) na isti način kao pre. Uloga državnog trezora kao portfolio menadžera sa 700 milijardi dolara na raspolaganju, samo je jedan aspekat onoga što bi trebalo da bude remont širokih razmera u načina na koji vlada SAD shvata finansije. Minimum je da postoji znatno veća saradnja između državnog trezora i Stejt Dipartmenta, i aparata državne bezbednosti. Spoljna politika odvojena od finansijske politike više ne dolazi u obzir.

Važna lekcija naučena tokom prošlih nedelja je da strateško promišljanje SAD o finesama spoljne politike i posledicama finansijskih i tržišnih pitanja, nije bilo odgovarajuće. Trenutna kriza predstavlja priliku da SAD transformišu način na koji se vlada bavi ovim novim ekonomskim realnostima.

Nakon što preuzme dužnost, sledeći predsednik će se suočiti sa svetom značajno drugačijim od sveta njegovih prethodnika. Nova administracija će se suočiti sa mnogo kompleksnijim globalnim pejzažom, u kome se američka finansijska nadmoć više ne uzima zdravo za gotovo i u kome druge nacije koriste svoja uvećana finansijska sredstva za unapređivanje svojih nacionalnih interesa. SAD će izvesno ostati važan centar svetskih finansija, ali su ipak oslabljene. Takozvana „prekomerna privilegija“ Sjedinjenih Država da bude vlasnik de facto rezervne valute sveta - i time deluje van finansijskih ograničenja koja važe za druge države – možda postane malo manje prekomerna.

Danas, Sjedinjene Države više nemaju toliko kapitala. Umesto toga, Amerika je sada značajan međunarodni dužnik sa velikim delom tog duga u centralnim bankama Kine, Japana, Rusije i zalivskih država. Ovaj transfer bogatstva sa Amerike na druge države je značajan i velika je verovatnoća da će se nastaviti. Trenutna bankarska kriza ukazuje na to da američke finansijske institucije postaju sve više zavisne od kapitala iz stranih izvora, kao što su centralne banke i strani nacionalni investicioni fondovi. Jedan od verovatnih ishoda trenutne krize je ubrzan razvoj alternativa američkim finansijskim tržištima, kapitalu i valuti.

Dok dalji tok razvoja ovih pitanja ostaje neizvesan, strateška razmatranja koja su ista izazvala, verovatno će se trajno urezati u globalnu politiku, finansije i državnu bezbednost. Početkom godine, po prvi put je u godišnjoj analizi eliminisanja pretnji koju izrađuje direktor državne obaveštajne službe, bilo uključeno i pitanje finansija kao jedno od vodećih bezbednosnih pretnji ovoj zemlji. Direktor MekKonel je naveo „brigu oko finansijskih sposobnosti Rusije, Kine i članica OPEK-a i potencijalnog korišćenja pristupa njihovom tržištu kako bi upotrebili finansije za ostvarivanje političkih ciljeva“. I sve to davno pre tekuće finansijske turbulencije.

Problemi ove veličine zahtevaju više od operativnih potkresivanja - oni zahtevaju fundamentalni strukturalni remont načina na koji naša vlada integriše finansijska pitanja u svoju spoljnu politiku.

Potreba za izmenom organizacijske strukture Bele kuće i izvršne grane vlasti kako bi se modifikovala finansijska politika pri oblikovanju spoljne politike, već je preduzimana u prelomnim trenucima druge polovine prošlog veka. Godine 1945., uzimajući u obzir bitnu promenu sveta nakon Drugog svetskog rata, Trumanova administracija je unutar savezne vlade oformila nove mehanizme, i stvorila Savet za nacionalnu bezbednost kao i druge nove strukture za suočavanje sa Sovjetskim Savezom, širenjem komunizma, dekolonizacijom i novom kartom posleratne Evrope. U tom periodu je došlo do stvaranja sistema iz Breton Vudsa, Maršalovog plana i osnivanja Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda.

Slično, nakon raspada Sovjetskog Saveza i u osvit globalizacije, Klintonova administracija je osnovala Nacionalni ekonomski savet (NEC) kao pandan Savetu za nacionalnu bezbednost. Stvaranje Nacionalnog ekonomskog saveta bio je pozitivan korak, ali on se nije pokazao kao sposoban da se izbori s ekonomskim problemima s kojima se naša zemlja danas suočava.

Vlada mora da sačini realnu procenu globalne ekonomije, da uoči snagu i slabost američke uloge u toj ekonomiji i kako drugi narodi mogu da se potrude da steknu prednost uz pomoć sve većih finansijskih sredstava koja im stoje na raspolaganju. U našim odnosima s međunarodnim saveznicima, suparnicima i mogućim protivnicima, finansijske i ekonomske komponente moraju da budu sastavni deo našeg strateškog i konceptualnog promišljanja.

U tu svrhu, verujemo da Stejt Dipartment i Savet za nacionalnu bezbednost moraju daleko više da budu uključeni u svet međunarodnih finansija i ekonomije – do sada je to za njih bila sporedna nadležnost u odnosu na njihovo suštinsko delovanje. Međutim, možda je isto tako važno i unapređivanje strateške uloge ministarstva finansija.

U Stejt dipartmentu, Kancelarija za planiranje politike (Office of Policy Planning, OPP) zauzima sveto mesto, ono gde se sjedinjuju kreatori politike iz raznih sektora ne bi li „anticipirali početne obrise stvari koje tek dolaze, da izvrše procene sistemskih rešenja i politike koje u međuvremenu teku svojim tokom, da otkriju razloge njihovog posustajanja, da stimulišu i, kad je to potrebno, da osmisle bazičnu politiku ključnu za vođenje naših spoljnih poslova.“ Članovi Kancelarije za planiranje politike su veza sa onima izvan vlade.

U ministarstvu finansija ne postoji takav prostor. Kancelarija za planiranje politike u ministarstvu finansija, koja trenutno funkcioniše kao deo njihove kancelarije za komunikaciju, trebalo bi da bude podignuta na viši nivo, sa izmenjenim fokusom i da se upusti u formalni radni odnos sa Kancelarijom za planiranje politike u Stejt dipartmentu kako bi obezbedila uvid u dugoročne strateške implikacije promena u svetskom finansijskom sistemu. Kancelarija bi trebalo da bude strukturisana tako da ide korak ispred Vašingtona kao veza sa učesnicima na tržištu globalnog finansijskog sistema u pitanjima relevantnim za SAD, inostranu i domaću politiku, uključujući i druge načine korišćenja državnog kapitala za dostizanje političkih ciljeva, strateške uloge dolara kao rezervne svetske valute i uloge SAD u međunarodnom finansijskom sistemu.

U cilju bliže saradnje ova dva odeljenja, važno je da i jedno i drugo imaju potreban nivo stručnosti u više disciplina kojima bi onda gradili nove načine međunarodnog poslovanja. Zato bi viši zvaničnici i nameštenici trebalo da imaju iskustvo i obuku i u inostranoj politici i u finansijama.

Pre dvadeset i pet godina, trgovina robom i uslugama iznosila je otprilike 90 odsto svih finansijskih aktivnosti izvan granica. Stvari su se sada promenile. Danas finansijski tokovi nevezani za trgovinu iznose preko 90 odsto aktivnosti van granica – zapanjujuća rokada. Investicije ne samo da su nadmašile trgovinu, već su nastavile da rastu skoro duplom brzinom. Dok trgovina i dalje ostaje značajna komponenta svetskog finansijskog sistema, međunarodne investicije su daleko značajnije. Na primer, 2006. godine inostrana kupovina dugoročnih akcija od strane Amerikanaca iznosila je 52 triliona (hiljada milijardi, prim.prev.) dolara, što treba uporediti sa 3,6 triliona dolara američkog izvoza robe i usluga.

S obzirom na veličinu ove promene, nije baš idealno zapošljavati osobe s radnim iskustvom samo u oblasti trgovine, a ne i u šire shvaćenim finansijama. Na primer, tri od četiri savetnika za nacionalnu bezbednost za međunarodna ekonomska pitanja u sadašnjoj administraciji su prethodno bili pravnici koji su se bavili trgovinskim pravom. U sledećoj administraciji, na ove pozicije bi trebalo postaviti ne samo osobe s iskustvom u trgovini, već i s iskustvom u međunarodnim investicijama i ekonomiji.

Konkretne preporuke za birokratske reforme imaju smisla samo ukoliko iza toga stoji šire obavezivanje i investiranje u date okvire. Finansijska dominacija SAD je bila ključni aspekt globalne ravnoteže moći do pre samo nekoliko godina. Sve manja zavisnost svetskog kapitala od Sjedinjenih Država već je promenila poziciju države što se tiče saveznika i protivnika. Trenutna finansijska kriza je samo ubrzala taj trend. Neke od tih promena mogu rezultovati podjednakim gubitkom i dobitkom obeju strana, ali neke druge će imati asimetrične posledice. Ukoliko ne dođe do rekonfiguracije organizacione strukture i postavljanja odgovarajućih kadrova na mesta ključnih zvaničnika i savetnika, ova pitanja verovatno neće biti adekvatno tretirana i zbog toga će trpeti politika. U sadašnjoj krizi moramo da tražimo priliku. Finansijska turbulencija koja je u toku nudi mogućnost sledećoj administraciji da upotrebi inovativnost i kreativnost i da iznova promisli strukture i sisteme koji su na snazi već više od šezdeset godina.

Daglas Rediker i Hejdi Krebo-Rediker su direktori u Global Strategic Finance Initiative u Fondaciji Nova Amerika.

(17.10.2008, The National Interest)